Na Zemlji u budućnosti kojom će harati zastrašujuće klimatske prilike možda ćemo imati mnogi vatrogasne šmrkove uperene u nebo a pridržavana cepelinima na visini od 20 kilometara. Kroz te cijevi će goleme tvornice pumpati sumpor dioksid zajedno s aerosolom kako bi se zaštitili od pune sunčeve snage.
Za nekoliko godina možda ćemo uspjeti ohladiti Zemlju za nekoliko stupnjeva i dovesti prirodne temperature kako su bile prije nekoliko desetljeća, a sve to bi moglo koštati manje od 100 milijardi dolara. Moglo bi se zaustaviti zagrijavanje atmosfere. Ukoliko se to radi smanjivanje proizvodnje ugljik dioksida, što znači totalni preokret u industriji, koštati će više od trilijuna dolara. A rješenje sa sumporom bi se moglo uzeti u obzir ako postanemo dovoljno očajni.
Veliki geo-inžinjerski projekti smatraju se najhrabrijim i najluđim pokušajima da spasimo Zemlju od kuhanja. Drugi se boje mogućih posljedica tih zahvata.
Stephen Salter, škotski inžinjer ima ideju prema kojoj se sa floom velikih brodova, njih nekoliko stotina, koji bi pumpali morsku vodu i "pucali" sitne kapljice u zrak stvarajući dodatne oblake i s time hladili okoliš. Dodatni oblaci bi stvorili više bijelih površina i s time povećali albedo Zemlje (razinu sjaja) što bi značilo da se više Sunčevih zraka odbija nazad u svemir. Stephen Salter procijenio je da bi troškovi vaćanja klime na stanje prije dva stoljeća bilo oko 600 milijuna dolara i zatim 100 milijuna svaki slijedeću godinu nakon toga dok ne postignemo željeni rezultat. Nedavno je i Bill Gates postao poklonik ove ideje i uložio prve novce u razvoj brodova.
Roger Angel, profesor na Sveučilištu u Arizoni, bi izgradio goleme elektromegnetske topove koji bi ispucavali milijune keramičkih diskova u svemir između SUnca i Zemlje i koji bi odbijali određeni postotak sinčevog zračenja i s time zaštitio Zemlju. Problem je što ti diskovi ili zrcala su moraju postaviti u relativno malo području poznatom kao unutarnja Lagarnge točka L1, jer jedino na
tom mjestu će diskovi/zrcala kružiti oko Sunca istom brzinom kao Zemlja i stalno biti između Sunca i Zemlje. Također je vrlo teško poredati sve te diskove/zrcala da stoje u točno određeom položju koji bi prema proračunu nakon trilijuna zrcala još uvijek smanjio sunčevo zračenje za svega 1,8%. (Slika Dan Roam)
Thomas Schelling, nobelovac 2005 za ekonomiju, tvrdi da ta rješenja nisu dobra sa pitanja međunarodne suradnje i ekonomije jer koštaju mnogo i države kod kojih nije top ili brod nemaju direktnog utjecaja na njihov ad. Kod korištenje pumpanja sumpor dioksida u atmosferu, svaka država može početi sama s tim iznad svoje površine i sama kontrolirati troškove tog procesa. No pumpanje sumpora u atmosferu možda odbija Sunčeve zrake, ali i ima veliki potencijal za stvaranje kiselih kiša koje će pobiti sav živi svijet ispod, pa onda baš i nema svrhe od toga. Osim toga ovakva strategija može dovesti do poremećaja prirodnog stabiliteta ugljučnog dioksida koji će se gomilati ispod sumpornog sloja i dalje dizati atmosfersku temperaturu, kakav efekt možemo vidjeti na Veneri.
David Keith, s Sveučilišta u Calgaryu, predlaže projekt gdje bi se izgradila velika postrojenja, odnosno tornjevi sa kemijskim spojevima koji bi vezali molekule ugljičnog dioksida i tada ga se može spremiti negdje gdje ne smeta, kao što su bušotine ostale od starih naftnih nalazišta. Mehanizam izvlačenja ugljik dioksida iz atmosfere je eć pronađen i može se izraditi. Osim velikih pećina, ugljik dioksid bi se mogao upumpavati i u morsku vodu gdje bi onda bujao život algi koji to koriste za hranu.
No kada se sve to usporedi, brodovi koji pumpaju vodu i dižu je u zrak za sada možda izgledaju najprihvatljivije, posebno zato što se mogu kretati i neće sniziti temperaturu samo na jednom mjestu nego to mogu raditi bilo gdje na planeti.